Post image for Dézaley ili Dingač à la Suisse

Dézaley ili Dingač à la Suisse

by Gogo on September 15, 2011

in All wines

Prije više od pet godina ostavio sam za sobom obale Ženevskog, bolje reći Lémanskog jezera, jer tako ga stanovnici njegovih obala zovu, i došao na Jadran. Stvarno volim obje te vode. Ovo ljeto Léman je došao do Jadrana prerušen u tri butelje bijelog vina koje su me iskreno dirnule. Suze nostalgičarke su potekle.

Leman kao ulje

Valovi su na Lémanu više izuzetak nego pravilo. Tek rijetko, kad za lijepog vremena zapuše neka njihova “tramontana” iz smjera Ženeve prema Lausanni, valovi dobiju na snazi i jezero se načas preruši u silovito more.

Početkom 2001. po prvi puta sam došao u Lausannu, onom istom prugom kojom je nekad davno vozio legendarni Orient Express od Pariza do Istanbula. Još onda moderni nagibni vlakovi tamo nisu bili nikakvo čudo tehnike ali su i dalje ugodno kloparali na pruzi tik uz obalu. Putnici u vagonu imali su dašak elegancije prošlih vremena. Jedan je student vrlo intelektualnog looka sa razbarušenom kosom nabacio dugi crveni šal. Kod nas bi ga nazvali pederom. Preko puta mene gospođa u najboljim četrdesetim godinama i elegantnom Coco Chanel kompletiću sa bisernom narukvicom. Pričali su francuski kojeg onda još nisam znao pa mi je zvučao još romantičnije i intelektualnije nego sad.

Lavaux iz vlaka
Nemam sliku gospođe i studenta ali atmosfera je bila jako slična.

Ostavljamo Montreux i priču o Smoke on the Water iza nas. Kasno je popodne, upadni kut je idealan pa iz površine jezera glatkoj kao ulje izranja Sunčev brat blizanac, obasjavajući odozdo gospođu u Chanel kompletiću. Nemilosrdno naglašavajući njen podbradak.

Vlak zamakne iza jedne okuke i odjednom s desne strane vagona ukazuje se nevjerojatan prizor dodatno dramatiziran prisustvom jezerskog Sunca koje je sve obasjavalo odozdo, kao podni reflektori u cabaretu 20tih godina. Ispred mene obala se strmo, najstrmije da se može i naš Dingač posramiti, ruši u jezero.

Sunce u Lemanu

Na ovom nemogućem terenu su ovi vrijedni Švicarci, poslije ću doznati, još početkom 1000 godine vrijedno izgradili terasaste vinograde koji su postali idealan dom Chasselasu, bijeloj sorti na koju otpada gotovo 45% švicarskih vinograda. Chasselas Švicarci obožavaju, za razliku od Francuza koji ga smatraju sortom dobrom eventualno za vino za gemišt.

I ja sam priznajem skrušeno, u tih pet godina provedenih u kantonu Vaud kad sam o vinima znao jako malo, mislio da su švicarska vina ravna zagorskim i kupovao po lokalnim diskontima namijenjenima gastarbajterima jeftine Rioje, Bordeauxe i Čileanska vina koja su sva redom na nemilosrdan, industrijski način bila aromatizirana drvom.

Dezaley

Taj najstrmiji teren između Montreuxa i Cullyja zove se Dézaley i dobio je status Grand Crua. Neću ulaziti u rasprave da li odavdje dolazi najbolji Švicarski Chasselas jer se s tim sigurno ne bi složili moj prijatelji Valaisani iz susjednog kantona koji su ponosni na svoj Fendant, njihov naziv sa Chasselas. No tako jedinstven terroir ne nalazi se svugdje na svijetu i siguran sam da se mora osjetiti u vinima.

Zemlja je mješavina gline i vapnenca koje je ostala nakon što je glečer isklesao ovu strminu. Po danu blizanac Sunca koje je obasjavalo podbradak naše gospođe u kompletiću obasjava čokote Chasselasa od korijena do donje strane lista. Debeli zidovi po danu dodatno reflektiraju svjetlo a po noći ispuštaju toplinu. Što se tiče svjetla loza se ovdje na kontinentu osjeća kao na Mediteranu. Ali ima nešto što, posebno u zadnje vrijeme, pretoplom Mediteranu fali – ledeno hladan i suh termički vjetar, la bise du Dézaley, koji svaku noć, i usred najtoplijeg ljeta, hladi grozdove, čuva im kiseline i usađuje arome neobične kao i taj pejzaž.

Chasselas cokoti Dezaley

Ovo ljeto dobio sam na poklon od mojih prijatelja kubanaca, bivših kolega Erwina i Susane koji su u Švicarskoj ostali svo ovo vrijeme, tri boce Dézaleya iz 2009. od tri različita proizvođača. Svaka je imala svoje nijanse ali jedna stvar im je bila zajednička, a posebno u jednoj boci koju ću ovdje opisati. Marcipan.

Dézaley i čaša

Tek što sam ulio vino u čašu osjetio sam miris marcipana. Par vrtloga čašom i izletjele su tek ispečene vanilin kiflice, orasi i suho žuto cvijeće. Miris jesenskog sunčanog popodneva uz Ceylonski čaj s mlijekom i keksima. Svi ti mirisi bili su diskretni i nenameteljivi, ne stvaraju buku tako čestu u istarskim malvazijama a buka je nešto što Švicarci organski ne mogu podnijeti.

Nakon tako originalnog početka očekivao sam makar nešto šečera i u ustima, ipak su to kontinentalci. Rezidualni šečer vole u Njemačkoj, Alsaceu, Loiri pa i u nama susjednoj Štajerskoj pa tako polusuha vina tamo nisu rijetkost. Trdom Istrijanu, kakav sam ipak u duši, su ipak draža tvrdo suha bijela vina kakav je i bio ovaj Chasselas. Kiseline su ovdje bile ledene i vertikalne kao zimski uspon na Matterhorn. Sočno žuto voće rasprkavalo se pod zubima a mineralnost je bliještila kao kod najboljih malvazija s crvene zemlje. Okus je nešto jači od mirisa, taman kako volim. Ne možeš ga se riješiti u ustima ni nakon tridesetak sekundi, obuzme te i ne pušta. Vino tako delikatnih mirisa, jakih okusa a opet tako jednostavno i pitko u ustima da bi mi bolje utažilo žeđ na 40 C nego radler napravljen s domaćom limunadom.

Duboko sam ostao dirnut još satima. Probao sam ga i drugi dan i opet je bilo drugačije. I treći dan, i još je bilo živo. Ovo je, uz Verdicchio di Matelica, suho neodležano bijelo vino iz inoksa točno po mom guštu. Na žalost, gotovo ga je nemoguće nabaviti izvan Švicarske jer si ga oni sami popiju.

Možda i bolje. Iz principa ga ne želim ga probati prije nego ga probam on the face of the place s pogledom na Lausannu u daljini.

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

{ 2 comments… read them below or add one }

Nevena September 15, 2011 at 20:53

Čovječe, koji lijepi post. Vidiš ja sam samo cca 3 tjedna provela u Ženevi i ostala opčinjena tom zemljom. Putovala sam iz Trsta vlakom i uživala.. nije mi bilo teško provesti cijeli dan u vlaku gledajući onaj prekrasan pejzaž, planine, sjećam se i vinograda, sjećam se svake stanice, sjećam se odlaska i nevjerojatno svježeg jutarnjeg zraka, ljudi u vlaku, biznismena na biciklama u odijelu i tenesicama.. lijepa su ta putovanja vlakom. Nakon tog posjeta odlučila sam da ću ići studirati tamo jezike jer sam htjela naučiti francuski da ga znam kao materinji. 🙂 To je bilo to, Ženeva kao grad mojih snova, ono jezero mi je bilo poput mora pa nisam mogla reć da bi mi falilo more. Na kraju sam iz nekih drugih privatnih razloga ipak završila u Trstu.. Ali baš sam nedavno razmišljala o nekim putovanjima, i prvo što mi je palo na pamet je Geneve, pa Lausanne (koju nisam btw. posjetila), pa usput neki francuski gradovi, Lyon itd… 🙂
E, a vino.. voljela bih više znat o vinima, čak sam razmišljala o tečaju za sommeliera.. možda jednom.. 🙂 po onome kako si opisao ovo vino, mora da je božanstveno, volim miris marcipana. 🙂

Reply

Gogo September 16, 2011 at 15:33

Dobro si to rekla, svježi jutarnji zrak kojeg ima i usred ljeta. Ostatak Švicarske mi se ne sviđa toliko ali ta regija oko Ženevskog jezera ima neki svoj mir i ljepotu koja me uvijek iznova opčini. Nisi na Mediteranu ali kao da jesi. Još da su ljudi malo bolji bilo bi sve pet 🙂
A tečaj za sommeliera ti ne treba ako se nećeš time baviti. Da si u Puli pozvao bi te na naša vinska druženja među prijateljima. Ja predajem sat vremena i onda dva sata degustiramo 3-4 različita vina i podijelimo troškove.
Mogu ti poslati powerpoint prezentacije šta smo odradili u prošloj sezoni.

Reply

Leave a Comment

Previous post:

Next post: