Post image for Moj prvi zgaženi zec

Moj prvi zgaženi zec

by Gogo on September 22, 2011

in Tasty adventures

Ovo petljanje s gurmanlukom će mi doći glave. Prije par dana uputio sam se prema prema Bičićima, malom selu na Barbanštini kojeg nije tako lako naći po noći, zgazio sam malog zekonju koji mi je podletio pod auto. Totalno slučajno časna riječ. Samo je izletio i paf.

Mjesec kroz krosnju stabla

Prvo sam produžio, ne osvrčući se za masakrom. Vani je bila lijepa ljetna noć sa sjajnim Mjesecom koji se probijao kroz krošnje stabala pokraj ceste. Bilo je već skoro deset navečer i u Bičićima me čekao Sergio Bille koji je u to vrijeme prerađivao teran ubran toga dana. Trebam od njega kupiti oko 100 litara teranovog mošta i što prije ga odvesti do Marčane gdje ću ga iskuhavati cijelu noć i cijeli slijedeći dan na laganoj vatri. Čemu sve to, u slijedećem nastavku.

Ali onda mi je u glavi proradio kliker. Bolje reći instinkt svakog pravog Istrijana.

njoki sa šugom od kokoške

NJOKI SA ŠUGOM OD ZECA!!!

Stavim u rikverc, stanem i lampom potražim zeca. Eto ga, još je živ, koprca se u travi pokraj ceste, nema krvi. Tako me prestrašeno gleda svojim preslatkim okicama da mi poteknu suze. Kao da sam povrijedio zeku iz zeko i potočić. Šta da radim? Slomljene su mu zadnje noge, ne može s mjesta. Sigurno mu ne preostaje još puno sati života. Ako ga ostavim tu pojest će ga neka lija jer joj ne može pobjeći.

Skupim hrabrosti, provrtim da je dio istarske tradicije zaletavati se za zecom sve da bi se dobila sirovina za ultimativno šugo od kojeg nema boljega na ovom svijetu. Nekako ga uhvatim za uši i ja u strahu da me slučajno ne ugrize. Možda je to neki bijesni zec? Sav se jadan i on, kao i ja, trese od straha dok ga stavljam u gepek među damižane.

Na putu dvojbe mi prolaze kroz glavu. Možeš li biti pravi gurman ako ne želiš ili ne možeš ubiti životinju svojim rukama? Neki narodi klanju životinja pristupaju kao religijskom ritualu jer smatraju da životinja kad je pojedeš nastavlja svoj život u tebi. Zahvaljuju joj se prije nego će je zaklati.

Na kraju, nije li gore zatvarati oči na industrijsko klanje koje nam se servira upakirano u supermarketima?

Meat
Photo by mroczknj from Flickr

Još i sada se sjećam scene iz filma Food Inc, koji svima toplo preporučujem, kad neki radnik skrivenom kamerom u najvećoj klaonici na svijetu negdje usred američkog midwesta snima tzv. kill floor, platformu koja u par sekundi ubije stotine svinja. Potpuno industrijalizirano klanje, još i sada me prolaze trnci kad se sjetim cvičenja tih svinja. Takve scene stvaraju vegetarijance.

S druge strane, ovaj zekonja je ipak imao lijep život u prirodi a ne u nekim skučenim gajbama gdje su ga šopali hormonima i antibioticima. Zašto ga ne bi onda ja pojeo i zahvalio mu se na njegovom daru? Bolje ja nego lija.

Kad sam došao kod Sergia kukavica u meni je izbila na površinu. Dati ću mu ga pa nek radi što hoće s njim, ja ga ubiti neću. Ne bi mogao jesti to šugo ma kako dobro bilo. Pretočili smo mošt u damižane. Mošt je odličan, 19,5 šečera, 7.5 kiselina. Napokon mu kažem da imam jedan poklon za njega i da idem do gepeka.

Sergio Bille

On mi kaže: “Ja sam ti gradsko dijete kao i ti, ne znam ti ga ni zaklati ni oderati”. Na kraju smo ga dali još živog susjedu koji se u tom čašu našao u vinariji. Bio je vičniji krvničkom zanatu od nas. Uhvatio sam ga opet za uši i stavio u bijelu plastičnu vrečicu, kao kruh u supermarketu. Predao kesicu susjedu. Gledao me još uvijek slatkim očima. Tu sam skoro briznuo u plač.

Nek ti bude lijep život u raju dragi moj zeko, govorio sam u sebi sustažući se da mi ne potekne suza. Sigurno ćeš dospjeti tamo jer kakav bi to bio raj bez nepreglednog broj zečeva koji skakuću naokolo. Susjed je otišao sav sretan što će ovih dana, jer zec se prije mora marinirati, imati priliku jesti najbolje šugo na svijetu.

Al pazi se zeko, drugi put bit ću spreman! Naučit ću jednom za svagda derati divlje životinje! I neće ti biti spasa!!!

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

{ 5 comments… read them below or add one }

Tadeja September 26, 2011 at 19:54

No da, ne znam što bih rekla. 🙂
Tol’ko si ga vozao i nosao i na kraju ćorak! 🙂
Iako jasno mi je da nisi mogao.
Nadam se da je teran ipak savladan! 🙂

Reply

Gogo September 28, 2011 at 09:37

Tadeja, da me samo nije pogledao u oči možda bi skupio hrabrosti i šugo od zeca bi bilo pripremljeno. Poslije sam čuo da je dovoljno udariti ga u potiljak.
Teran je uspješno iskuhan, tu noć sam ostao budan do šest ujutro. Uskoro post i o toj avanturi.
I hvala što me pratite, baš sam nedavno uz posredstvo Enogastromame došao do članka iz Vjesnika gdje vidim kako vi blogerice organizirate razne igrice i natjecanja. Baš ste mi kul!
pozdrav iz sunčanog Trsta
Goran

Reply

ifke October 5, 2011 at 08:13

hehehe….bravo za iskrenu (ne)lovačku ispovijed. Podsjetila me na avanturu frenda koji je u Pokuplju vidio domaće guske kak se brčkaju, krenule mu sline pa je od seljaka kupio jednu i živu je dofuro u Zagreb. I šta sad? Ko će je zaklat? Nemreš je živu jest. Nazvo on frenda iz Podravine koji je rođen na selu i došo on pun iskustva, al kad je vidio gusku i sjekiru, i njemu zaklecala koljena. Na kraju su joj stavili škrnicl na glavu i jedva je dekapitirali u dvorištu usred grada. Nitko ne voli biti Robespierre, nit sa sekirčetom u ruci, niti sa glavom na panju.

Reply

Fric November 2, 2011 at 19:33

E da si ga meni donio on bi se sam ubio, ili bi umro od starosti…

Reply

Gogo November 3, 2011 at 11:06

Kad bi tebe vidio odmah bi ga strefio infarkt, u jebote ovaj mora da je neki opasan. A ti duša od čovjeka, jedino ti vrganje i šparoge nije žao masakrirati 🙂

Reply

Leave a Comment

Previous post:

Next post: